Osnovna je funkcija imunološkog sustava da pronalazi i uništava abnormalne stanice, pa tako i tumorske, te se na taj način sprečava pojava raka. Dokazano je kako se u nekih osoba s rakom oko tumorskog tkiva nakupljaju tzv. tumor-infiltrirajući limfociti (TIL), što je znak imunološkog odgovora na tumor te takvi bolesnici imaju bolju prognozu od ostalih. Unatoč navedenom, tumorske stanice imaju vlastite mehanizme kojima izbjegavaju djelovanje imunološkog sustava na njih (genetske promjene koje ih čine slabije vidljivijima stanicama imunološkog sustava, proteini na površini kojima suprimiraju ("gase") imunološki odgovor, utjecaj na normalne stanice oko tumora koje mogu interferirati s djelovanjem imunološkog sustava...). Imunoterapija je oblik liječenja koji je već duže vrijeme prisutan u onkologiji, no tek zadnjih godina nakon novih saznanja o funkcioniranju imunološkog sustava ulazi u liječenje onkoloških bolesnika na velika vrata. Radi se o sasvim novom konceptu liječenja, kojim se rak liječi indirektno, za razliku od ostalih oblika liječenja. Naime, cilj imunoterapije nije napasti stanice raka direktno, već omogućiti adekvatno djelovanje imunološkog sustava. Imunoterapija se najčešće primjenuje intravenski, no neki se lijekovi primjenjuju i peroralno (tablete ili kapsule), topički (primjena kreme na kožu kod ranih kožnih tumora) ili intravezikalno (direktno u mokraćni mjehur). Više je mehanizama na koje imunoterapija može djelovati, pa prema tome imamo i više skupina lijekova:
1. Inhibitori imunoloških kontrolnih točaka (immune checkpoint inhibitors) danas su najčešće korištena vrsta imunoterapije (Slika 1). Kontrolne točke kod zdrave osobe služe kako bi se spriječio prejaki imunološki odgovor (što dovodi do autoimunih bolesti), no tumorske stanice ih mogu koristiti kako bi u potpunosti suprimirale njegovo djelovanje. Do toga dolazi kada T limfociti prepoznaju i vežu se za tumorsku stanicu. Dolazi do vezanja proteina kontrolne točke za specifičnu molekulu na tumorskoj stanici te time tumor sprečava djelovanje T limfocita u smjeru uništenja tumorske stanice. Blokadom navedenih točaka imunoterapijom onemogućuje se takvo djelovanje tumora (protein kontrolne točke je već zauzet) pa imunološki sustav ostaje adekvatno aktiviran. Dvije su osnovne vrste lijekova s takvim mehanizmom; djeluju ili na CTLA-4 ili na PD-1/PD-L1 proteine kontrolne točke), a trenutno se koriste u liječenju raka dojke, mokraćnog mjehura, vrata maternice, debelog crijeva, jetre, pluća, kože, želuca, tumora glave i vrata i Hodgkinovog limfoma.
Slika 1. Nobelova nagrada fiziologiju i medicinu 2018. godine dodijeljena je Jamesu Allisonu (SAD) i Tasukuu Honjou (Japan) zbog njihovog otkrića na polju imunoterapije. Osobit doprinos dali su u saznanjima o imunološkim kontrolnim točakama.
2. Terapija prijenosa T-stanica (tzv. adoptivna imunoterapija) je terapija koja uključuje uzimanje T-stanica (vrsta limfocita koja je važan dio imunološkog sustava) iz tumorskog tkiva (Slika 2). Pretpostavlja se da su upravo te stanice koje su u blizini tumora one koje su ga uspjele prepoznati kao strano tkivo, ali da ih nema dovoljno kako bi ga adekvatno uništile ili da nadiđu blokirajuće signale od strane tumora. Primjena velikog broja takvih stanica može zaobići takve barijere. T-stanice koje su tako izolirane potom se dodatno provjeravaju u laboratoriju radi izbora najaktivnijih klonova, koji se zatim umnožavaju u velikim brojevima i vraćaju putem krvi bolesniku. Ovaj način liječenja za sada se pokazao najučinkovitiji kod bolesnika s melanomom, no brojna istraživanja su u tijeku.
3. Monoklonalna protutijela su proteini proizvedeni u laboratoriju koji su dizajnirani da se specifično vežu za određenu ciljnu molekulu po principu ključ-brava (ciljana terapija) te su danas u širokoj upotrebi u onkologiji. Monklonalna protutijela inače se prirodno stvaraju u organizmu te omogućuju prepoznavanje stranih tijela poput bakterija i virusa, a slična je njihova uloga i kada se primjenjuju kao imunoterapija, gdje olakšavaju prepoznavanje tumorskih stanica. Drugi način djelovanja je privlačenje T limfocita prema tumorskim stanicama kako bi ih mogli uništiti.
4. Terapijska cjepiva pojačavaju prirodni imunološki odgovor tijela na stanice raka. Značajno se razlikuju od uobičajenih cjepiva koja se koriste za prevenciju zaraznih bolesti, jer se primjenjuju u osoba koje već imaju bolest (rak). Smatra se da stanice raka posjeduju specifične supstance (antigene) kojima se razlikuju od normalnih stanica, te se primjenom cjepiva potiče prepoznavanje i reakcija na te antigene. Cjepiva se mogu izrađivati od vlastitih tumorskih stanica, od tumorskih antigena koje ima većina ljudi s određenim tipom raka, ili od vlastitih dendritičkih stanica (vrsta imunoloških stanica koje su važne u prepoznavanju stranih antigena u organizmu). Upravo je jedan tip cjepiva od dendritičkih stanica danas najviše upotrebljavano protutumorsko cjepivo, a koristi se u uznapredovalom stadiju raka prostate. Osim antitumorskih cjepiva u užem smislu, u ovaj se tip liječenja ponekad ubraja i terapija onkolitičkim virusima, kod koje se primjenjuju virusi koji mogu uništiti tumorsku stanicu, a zdravu ne (zdrave stanice uspješno uklanjaju virus).
Slika 2. Prikaz faza adoptivne terapije T limfocitima. T limfociti se prikupljaju od bolesnika, odbiru se najaktivnije stanice koje se umnažaju i potom vraćaju bolesniku.
5. Imunološki modulatori utječu na specifične dijelove ili imunološki sustav generalno kako bi se pojačao imunološki odgovor. Glavne vrste ove terapije su citokini (proteini koje inače normalno stvaraju bijele krvne stanice; primjer su interferoni i interleukini), BCG (oslabljeni oblik bakterije uzročnika tuberkuloze, koji se rutinski koristi u raku mokraćnog mjehura gdje izaziva pojačani imunološki odgovor na tumor) i razni imunomodulatorni lijekovi (talidomid, lenaliodomidi, imikvimod i pomalidomid, koji dovode do pojačanog otpuštanja interleukina 2.
Svekupno gledajući, primjenom imunoterapije postignut je izrazito značajan pomak u liječenju mnogih malignih bolesti, među ostalim melanoma, raka pluća, mokraćnog mjehura, tumora glave i vrata i drugih. Ono što je osobito značajno je da su uz primjenu imunoterapije praktički po prvi puta u dijela bolesnika postignuti i rezultati potpunog izlječenja u bolesnika s metastatskom bolešću, što ranije nije bilo moguće.
Koje su moguće nuspojave? Iako se imunoterapija u pravilu podnosi izrazito dobro i često bez nekim bitnijih promjena za bolesnika, svaki lijek može imati nuspojave, pa tako i imunoterapija. One su uglavnom posljedica prejake aktivacije imunološkog sustava, koji onda osim stanica raka može napasti i zdrave stanice. S obzirom da imunološki sustav djeluje generalno, tako i eventualne nuspojave mogu zahvatiti bilo koji organ ili tkivo bolesnika (od crijeva, jetre i pluća do štitnjače i svih ostalih). Za neke je nuspojave poznato kako se javljaju rano nakon početka liječenja, dok drugi mogu doći s odgodom. Kožne reakcije (bol, oticanje, suhoća, osip, crvenilo, svrbež) i simptomi poput gripe (vrućica, zimica, slabost, umor, bol u mišićima i zglobovima) mogu se javiti neovisno o vrsti imunoterapije, a rijetko može doći i do alergijskih reakcija na lijek.
Nastavite čitati: Što je radioterapija?
Potrebno Vam je više informacija o ovoj temi? Kontaktirajte nas.